IGOR BESERMENJI: Predsedniče, ZAŠTO mladi odlaze iz Srbije?

Aleksandar Vučić razgovara sa novinarima

Foto: Tanjug, Dimitrije Goll

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ovih se dana suočio s pitanjem na koje mora  odgovoriti svojim biračima, ali i onima čiju potporu u Srbiji nema. To je odgovor na problem iseljavanja koji je zahvatio i Srbiju. Prema relevantnim procjenama, Srbiju godišnje napusti i preko 50 tisuća građana u potrazi za boljim životom koji je za njih  nedostižan u vlastitoj državi. Tako je bilo i 2014. godine u kojoj je Vučićeva Srpska napredna stranka na izvanrednim parlamentarnim izborima osvojila uvjerljivu većinu zastupničkih mjesta, a što je njega učinilo premijerom Republike Srbije. Te je godine državu napustilo u to vreme rekordnih 58 tisuća građana Srbije. Usporedbe radi, 2007. godine, Srbiju je napustilo 27 tisuća građana, što znači da je za samo 7 godina postotak odlazećeg stanovništva povećan za nevjerovatnih 115%. Da se naprednjaci na čelu sa Vučićem nisu mogli nositi sa nezadovoljstvom građana koji pakiraju kofere, ali i da nešto ne funkcionira kada su u pitanju mere vezane uz populacijsku politiku, govori i statistika. Prema rezultatima popisa stanovništva iz 2011. godine, u Srbiji je tada živjelo 7 186 862 građana, dok procene Republičkog zavoda za statistiku pokazuju da ih je na kraju 2017. bilo točno 7 milijuna. Nastavili se ovaj trend, Srbija bi do kraja narednog desetljeća mogla ostati bez još oko 380 tisuća građana, iliti približno cijelog Novog Sada (glavnog grada Vojvodine i drugog po broju stanovnika poslije Beograda), sa prigradskim naseljima.

A, danas, rujna 2018. godine, Vučić više nije premijer, postao je predsjednik države, a Srbija je možda i pred vratima najdelikatnijeg političkog trenutka još od ubojstva premijera Zorana Đinđića 2003. godine. Srbija se konačno nalazi pred posljednjom fazom suočavanja s definiranjem svojih granica. Naime, jasno je da se europske integracije Srbije, te njeno dalje približavanje “zapadu” u najširem mogućem političkom i ekonomskom kontekstu tog pojma, ne mogu nastaviti bez potpune normalizacije odnosa Srbije i Kosova, koje je jednostrano proglasilo svoju neovisnost prije točno jednog desetljeća, 2008. godine. S druge strane, Vućiću nimalo nije jednostavno ni na području ekonomije. Premda su procjene Europske komisije takve da bi Srbija u 2018. godini mogla ostvariti najveći rast gospodarstva u poslednjem desetljeću, trenutačno činjenično stanje u srpskoj ekonomiji je u potpunoj suprotnosti s onim što je Vučić najavio u siječnju 2016. godine, kada je za službeni portal Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu napisao da se očekuje da će Srbija postati ekonomski tigar jugoistočne Europe.

Naime, rast gospodarstva od 3 posto u 2017. godini bio je jedan od najnižih u Europi i ispod prosjeka u usporedbi s drugim europskim zemljama u razvoju. Također, prema analizi koju je u svibnju objavio istrazivačko-izdavački centar Demostat, prosječna neto plaća u Srbiji iznosi 422 eura, što je jedna od najnižih brojki ne samo u regiji (niže prosječne plaće imaju samo Makedonija i Albanija), već i u cijeloj Europi. Imajući u vidu ove brojke, postavlja se pitanje je li uopće potrebno tražiti odgovore na pitanje zbog čega mladi ljudi, pa i oni stariji, u tako velikom broju napuštaju zemlju. Teže je, međutim, odgovoriti na pitanje što će povodom toga uraditi vlast u Srbiji, predvođena predsjednikom Vučićem i premijerkom Anom Brnabić. Izbjegnu li se klasične fraze o nužnosti povećanja životnog standarda, te sada već čuvene, premda pomalo karikirane u javnosti, predsjednikove izjave o tome kako će bolji život u Srbiju stići “za dvije godine”, za sada nitko u Srbiji ne može dati odgovor na pitanje kako zaustaviti iseljavanje stanovništva koje sada već ima oblik egzodusa.

Izvršni direktor Instituta za europske poslove Naim Leo Beširi smatra da je glavni razlog zbog kojeg mladi ljudi ne vide svoju budućnost u Srbiji nepostojanje izgleda da će u skorije vrijeme u zemlji doći do poboljšanja životnog standarda, ali podvlači da postoje i drugi krupni razlozi zbog kojih mladi, naročito visoko obrazovani ljudi, masovno odlaze iz Srbije. “Istraživanje doktoranata Srbije pokazalo je da mladi stručnjaci odlaze više zbog nepotizma, korupcije i negativne selekcije, nego zbog niskih plaća. Sveučilišni i javni sistem u Srbiji, toliko je zahvaćen nepotizmom da je zapošljavanje i napredovanje mladih stručnjaka gotovo nemoguće. To je pokazalo i istraživanje Instituta za europske poslove o načinima zapošljavanja i napredovanja, onog dijela društva koje bi po pravilu trebalo biti generator inovacija i provođenja reformi u društvu. Takav sistem u kome znanje nije vrijednost, negativnom selekcijom zapošljava i unapređuje lošije među nama, što perspektivne mlade ljude tjera da napuste svoju zemlju”, rekao je Beširi autoru ovoga teksta.

Dodatni problem predstavlja to što Srbija još uvek nije članica Europske unije, što sigurno u određenoj mjeri utječe i perspektivu budućeg života u Srbiji. O tome kada bi se ova država mogla priključiti EU, već godinama se govori i u Srbiji i u Bruxellesu. Te su projekcije najčešće vezane za budućnost koja u Srbiju neće stići još najmanje pet godina, premda je i ta prognoza optimistična. Naime, ministarka za europske integracije Jadranka Joksimović nedavno je izjavila kako je ulazak Srbije u EU 2025. godine realan cilj, pod uvjetom da se do kraja 2023. otvore sva poglavlja o kojima Srbija pregovara s predstavnicima Europske unije. Međutim, dosadašnje iskustvo pokazalo je da otvaranje poglavlja u slučaju Srbije ide sporije nego što se očekivalo, a glavna tajnica Europskog pokreta u Srbiji, Suzana Grubješić, nedavno je naglasila da su poznata dva glavna uzroka za sporu dinamiku u pregovorima. To su vladavina prava i dijalog Beograda i Prištine. Uzmu li se u obzir i sve veći problemi s kojima se sama EU suočava, te pretežno negativan stav o proširenju porodice europskih društava u skorijoj budućnosti do kojeg drži trenutno jedan od najmoćnih europskih političara, predsednik Francuske Emanuel Macron, očigledno je da bi razloga za zabrinutost moralo biti. Beširi podsjeća da je na predstavnicima Srbije odgovornost za provođenje reformi koje će Srbiju približiti europskim standardima, ali izražava i zabrinutost u pogledu trenutnih društvenih kapaciteta Srbije za uspješno vođenje ovog procesa: “Što se vlasti tiče, ona je nezainteresovana za politku mladih imajući u vidu da mladi ne izlaze na izbore. Oni koji izlaze, zbog političke (ne)kulture glorifikacije vođe i obrazovnog sistema koji vas nikako ne uči da kritički promišljate, prate svoje lidere iz devedesetih u nadi da će i oni dobiti parče partijskog nepotističkog kolača koji jedini omogućava zapošljavanje”.

Pred Srbijom su godine ozbiljnih izazova za koje trenutna vlast nije pripremljena, niti sposobna prevladati – predsjednik Vučić važi za političara opsjednutog isključivo vlastitom popularnošću (u prilog tome govori detalj iz nedavne posjete novinara Financial Times-a njegovom uredu, gdje je bilo devet televizora koje je predsjednik neprekidno gledao, prateći sve i svakoga). U međuvremenu, jedna trećina studenata planira napustiti Srbiju po završetku studijskih programa. To je pokazalo više istraživanja provedenih u prethodnih nekoliko godina. Kao glavni razlog navode potragu za osiguranjem egzistencije, a u odluci da odu imaju podršku roditelja, potvrdila je Slavica Đukić Dejanović, ministrica zadužena za demografiju i populacijsku politiku. No, vlast za sada zna samo prezentirati statističke podatke i rezultate istraživanja, ali ne i ponuditi rješenja ili govoriti o svojoj odgovornosti za takvu situaciju.

Igor Besermenji, 24.9.2018.

2018-09-24T11:02:12+00:0024.09.2018.|

Leave A Comment

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.